Promocija drugog izdanja knjige Josipa Matušeka "Lipovljani u životu i djelu Josipa Kozarca"

U Narodnoj knjižnici i čitaonici u Lipovljanima u četvrtak 24. studenog održana je promocija drugog izdanja knjige Josipa Matušeka "Lipovljani u životu i djelu Josipa Kozarca". Riječ je o prvom opsežnijem djelu Josipa Matušeka s kojim započinje svaka njegova bibliografija. Malo o knjizi, a mnogo više o njenom autoru govorili su prof. Vjenceslav Herout iz Daruvara i moja malenkost (Alen Matušek), a promociju je organizirala voditeljica knjižnice Marica Biošić.
http://lipovljani.hr/predstavljen-pretisak-knjizice-o-lipovljanima-i-cjelokupni-rad-njenog-autora-josipa-matuseka/
Prvo izdanje pojavilo se 1976. godine, a knjiga do danas predstavlja iznimno dragocjen izvor o prošlosti Lipovljana, te o djelovanju znamenitog hrvatskog književnika Josipa Kozarca u tom mjestu.

Tina i Franz

Tina je djevojčica kakvih se može pronaći u svakoj školi. Onako, kako bismo rekli-zvrkasta. Uzrok tomu je možda zdravstveni. Ima onaj slavni ADHD sindrom, pojavu zbog koje su neka djeca dekoncentrirana, preživa, „zločesta“. Za taj sindrom nisam nikad čuo kad sam išao u školu. Dijagnosticiralo ga je novije vrijeme. Svaka škola ima oko 5-6% „adedejaca“. Obično to prođe do ili tijekom puberteta, ali takva djeca su sklonija prihvaćanju acosijalnog ponašanja, pa s njima nije uvijek lako. To ne znači da su bedasta ili nesposobna za život. Tina je bila drukčija na prvi pogled sudeći prema mimici lica i pogledu. Glas o njoj dopro je do predmetne nastave još dok je bila u razrednoj. Kad je njen odjel došao k meni na glazbeni u četvrtom razredu, zanimalo me je li ta okruglica kratko ošišane plave kose, s debelim naočalama, takva napast kako pričaju.

Nasreću, Tina je muzikalna i odmah smo se nekako našli. Bio sam na početku školske godine na misi u crkvi u čijem dječjem zboru je nastupala. I imao što vidjeti. Pjeva Tina iz petnih žila, obrazi joj se napuhnuli, žile iskočile, oči iskolačile, ali ne falšira nimalo. Ponekad se dogodi „memorijska greška“ pa zaboravi koju riječ, ali ništa strašno.

Tina je trebala nastavu pohađati prema prilagođenom programu, ali činilo mi se da joj to u glazbenom neće trebati. Osim u jednoj stvari. Iskušavali smo s učenicima ritamski diktat. Ništa posebno teško, same četvrtinke i polovinke, zamišljeno da to klinci bez problema riješe, poberu petice, i oslobode se stresa pred novim profesorom. No, kako da Tina piše, kad nema fine motorike? Rekoh joj na napravi koliko može, pa ćemo vidjeti. Diktat završi, Tina donese kajdanku, i opet imadoh što vidjeti. Notno crtovlje prepuno nekakvih crnih i bijelih krumpira. Međutim, nisu to bezvezne črčkarije, kako već klinci znaju napraviti: Tinini crni krumpiri su točno tamo gdje trebaju biti četvrtinke, a bijeli točno na predviđenom mjestu za polovinke. Između toga nešto što bi trebale biti taktne crte…i sve točno! Dobila Tina peticu. Ne treba njoj nikakav prilagođen program iz glazbenog.

Pokušavao me njen odjel „natentati“ da im budem razrednik u petom razredu, ali dečki kao da su vragu iz torbe ispali, pa sam radije uzeo paralelni odjel koji mi se činio pitomiji. Zapala Tina kolegici. I iznenadila ju odmah u startu, jer je sa svakim bila na „ti“. Odmah nakon prvog tjedna nastave banula je k pedagoginji Zrinki, i s vrata će ovako:

„Hoćeš li prvo jednu dobru, a onda lošu vijest?“

„Može“-odvrati Zrinka, koja se s Tinom dobro poznavala iz prethodnih razreda. Često je Tina bila kod nje na čašici razgovora i brifingu.

„Dobra vijest:“ – i sad Tina nabroji sve profesore koji su na nju ostavili dobar dojam. Loša vijest su, naravno, oni drugi. Kasnije mi je Zrinka ispripovijedila da je Tina otprve nepogrešivo prepoznala sve pozitivce i negativce u razrednom vijeću. Bio sam počašćen time što me je smjestila u pozitivce.

Inače su cure u tom razredu bile predivne, empatične i suosjećajne. Dečki bi pak samo igrali nogomet. Brzo se među njima pojavio rivalitet. Igrala se liga učenica u graničaru. Curama to nije išlo, u šestom razredu su naletjele na neke športski raspoložene petašice, i ekspresno izgubile. Dečki su na toj utakmici ustrajno navijali za njihove protivnice, što je bila fatalna pogreška. Kad su nakon poraza cura započeli likovati i podsmjehivati se ženskoj nesposobnosti, te fine i pitome klinke su podivljale. Zacrvenile su se u obrazima, para im je prošištala na uši, i krenule su na dečke s najozbiljnijom namjerom da ih prebiju usred dvorane! Ovi su kukavički pobjegli, a glavni među njima je izletio na školsko dvorište i popeo se na stablo da ga cure ne dohvate. Nakon toga zabranile su im da uopće dolaze njihove utakmice, i trebalo je dosta vremena da se pomire. Tina, doduše, nije igrala, ali je dala izniman doprinos nastojanjima svojih amazonki da te plašljivce postave na njihovo mjesto. Nije bila bezazlena, znala je opako zaštemati smetalo koje bi joj stalo na put. Osobito bi cure izvlačile deblji kraj. Tina je znala da ipak nije ravnopravna drugima u razredu, da joj nešto nedostaje u usporedbi s njima, i nastojala je pokazati se u svim mogućim situacijama kao fakinka.

Priliku za to dao joj je Franz.

Franz (također zvan i Freddy) je model kostura kojeg svaka škola ima u kabinetima biologije. Sigurno se svi sjećate svojih školskih Franzeva. I mi smo ga imali kad sam išao u školu. Nije bilo klinca koji ga nije htio dodirnuti. Osobito u višim razredima, kad su hahari proširili priču da se radi o ženskom kosturu.

Tina je Franza vidjela u petom razredu, i više se nije mogla suzdržati da ga ne uključi u svoje planove. Profesorica prirode već je bila u godinama pred mirovinu, pa joj se događalo da ne vidi što sve klinci izvode u razredu. Jednom prigodom je nešto radila pred pločom. Nije primijetila kako se Tina ušuljala u kabinet i izvezla Franza (koji je bio na postolju s kotačićima) u razred u šetnju. Vozikala ga je tamo i onamo, klinci su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh, a profesorica ništa nije vidjela niti slutila. Kad su klinci napokon eksplodirali, bilo je gotovo. Tina je dobila jezikovu juhu, a mi u zbornici propovijed o nemogućoj Tini s kojom „konačno nešto treba poduzeti“.

Neko vrijeme je bio mir, ali onda je Tina uspjela ukrasti profesoričine ključeve kabineta, i Franz je opet išao „u šetnju“. Posljedice su bile kao i prvi put.

Sve je to bilo samo zatišje pred najveću spaćku. Profesorica, koja nikako nije shvaćala da ne smije pustiti klince da u razredu rade što im padne na pamet, morala iz nekog razloga nakratko napustiti učionicu. Ključevi kabineta ostadoše joj na stolu kao da se sami nude Tini i govore joj: „Evo nas, učini nešto!“ Tina je otključala kabinet, i…

…kad je profesorica ušla u učionicu, imala je pred sobom nezaboravan prizor. Franz sjedi na katedri prekriženih nogu, s cigaretom u ustima, kapu na glavi i jaknu prebačenu preko ramena.

Tina je opet dobila jezikovu juhu i pregršti prijetnji, mama je morala doći na razgovor, ali klinci a i mi u zbornici smijali smo se još danima nakon toga.

Post festum: Tina je nakon šestog razreda premještena u poseban odjel druge škole, jer je imala sve većih problema s učenjem i ponašanjem, u čemu joj više nismo uspijevali pomoći. Sreo sam ju na krizmi u osmom razredu i djelovala je sasvim dobro, čini se da je ADHD prošao.

(Tekst je plod mojih uspomena na vrijeme provedeno u jednoj prijašnjoj školi u kojoj sam radio, i nema nikakve veze s mojom sadašnjom OŠ Matka Laginje. Opisani događaji su istiniti, ali su imena naravno promijenjena).

Bitanga i princeza na osmaški način

On se zove Robert, jedan je od naših najčešće spominjanih osmaša i trenutno prvi „kauboj“ naše škole. Prolazi naravno s dvojkama (i to na jedvite jade), umiješan je u gotovo svaku gužvu koja se gdje dogodi. Živi s mamom i nema baš učinkovite roditeljske kontrole. Donedavno je bio kolovođa ekipe koja se okupljala na pušenju iza školskoga skloništa misleći da to nitko ne zna.

Ona se zove Ines, također je osmašica (ali iz drugoga razreda). Odlična je učenica, primjerno se ponaša (ali nije razmažena niti preozbiljna), i pohađa baletnu školu koja joj donosi još 16 sati tjednih obveza povrh onih u školi, ne računajući praksu u HNK i javne nastupe. Da se takvo što svlada treba biti organiziran i jak. Prema informacijama o njenom talentu pred njom je lijepa budućnost.

Klasična priča o bitangi u koju se zaljubi princeza? Ipak je to na razini osmaša malo drukčije. Robert zapravo uopće nije zao tip. Samo mu je u školi jako dosadno. Ne vidi nikakvu korist od učenja, a nema ga niti tko voditi u tome. Zato su ga puni hodnici. Na glasu je kao velik šarmer, sipa viceve i štoseve razne vrste. Prvi put sam ga upoznao u četvrtom razredu kad se potukao ispred škole s jednim Dinom iz svojeg odjela. Kako bi i drukčije… U međuvremenu se potukao još nekoliko puta i stekao ugled tipa kojeg je najbolje ne zafrkavati.

Naši osmaši se međusobno dobro poznaju i često susreću, pa se tako ni Robertova mama nije osobito začudila kad je Ines nekoliko puta navratila k njima. Zapelo joj je doduše za oko da se to događa sve češće, ali nije tomu pridavala osobitu važnost.

Odjednom je pukla u školi vijest da su Robert i Ines „u vezi“. Primijetio sam ih nekoliko puta na hodniku tijekom odmora da se romantično drže za ruke i kojiput „kušnu“, nastojeći se odmaknuti od mase i prikriti u kutu. To nije bilo sve. Robert se naočigled cijele škole sve više upitomljavao i postajao krotkiji. U imeniku su se umjesto jedinica i opet jedinica počele pojavljivati nekakve trojke i četvorke. Procurilo je da mu Ines redovito pregledava domaće zadaće i ispite iz matematike dajući mu upute i (vjerojatno) učeći s njim u slobodno vrijeme…

O vremena…kažu ako je ijedan od velikih skladatelja trebao ikad oženiti, tad je to sigurno bio Beethoven, ali oženio se nije nikad. Ako je ikad ijednom našem učeniku trebala takva promjena, tad je to sigurno bio Robert.

„Veza“ se objelodanila tijekom priprema za božićnu priredbu na kojoj je prvi put trebala nastupiti i Ines. Robert je redovito dolazio na probe da joj bude blizu, ali jao, jao…na dan božićne priredbe bio je naručen na neki liječnički pregled koji je, po svemu sudeći, trebao potrajati. Moglo bi se dogoditi da svoju dragu ne vidi na premijeri. To je možda bio problem za Roberta, ali ne i za Ines, koja takve sitnice otklanja po kratkom postupku ovako: „Kako to misliš da možda nećeš stići na priredbu? Moraš taj pregled riješiti do 14 sati!“ I odmah nakon toga slijedi znak da joj nimalo nije do zafrkancije: „Neće biti dobro ako ne dođeš!“

Kud Ines okom, tud naš „kauboj“ skokom…ma ni pomislit da bi smio slučajno razočarati svoju Clementine! Stigao je itekako na vrijeme da bude nazočan još tonskoj probi. A imao je specijalni zadatak da iz kuta pozornice motri svoje „kauboje“ i „hahare“ u gledalištu kako im ne bi palo na pamet praviti gluposti.

Priredba krenula, i dođe red na Ines da otpleše svoju točku. Odlepršala je na pozornicu u punom sjaju svojeg izgleda i u baletnoj opremi. Čim se takva pojavila, prolomio se urlik oduševljenja iz redova osmaša, a Robertu je sigurno bilo drago pri srcu da cijela škola vidi kako on ne hoda s bilo kakvom curom. Ines je svoju točku izvela dostojno velikih profesionalaca, a Robert je svojom nazočnošću kontrolirao publiku bolje od Marka Perkovića Thompsona. Ni muha se nije čula tijekom Inesinog nastupa, a čim je odlazeći zamakla za pozornicu, opet se prolomio gromoglasan pljesak i uzvici.

Svjedoci kažu da je iza pozornice „pao“ beskrajno velik i dug zagrljaj njih dvoje. Vjerojatno u tom času nisu znali niti koje je godišnje doba, a kamoli da je predzadnji tjedan u prosincu.

Toliko nam je ta njihova veza simpatična da se samo o njima pričalo u zadnje vrijeme. „Eto“-razgovarasmo u zbornici-„ sve ove godine našeg truda i svog pedagoškog umijeća nisu s Robertom dale nikakvih rezultata, a onda se pojavi jedna Ines i dovede ga u roku od mjesec dana u red bolje nego što bismo to mi ikad mogli.“

Palo mi je na pamet predložiti Robertovoj razrednici da Ines poziva na informacije umjesto Robertove mame, ali možda bi im to ipak bilo previše. Eto, ne kaže se uzalud da su muškarci glave kuće, ali žene su često vratovi na kojima se te glave okreću.

Maracanazo ili kad Maracana utihne

Hrvatski David ponovno pred sobom ima novog Golijata. Ovoga puta onog francuskog, koji već na prvi pogled izgleda daleko opasnije i strašnije od engleskog. Francuzi imaju tjelesno vrlo jak i ujednačen sastav koji gotovo da nema slabog mjesta, a disciplinirana zbijena formacija njihove momčadi nalikuje Francuskim Alpama. Nepobjedivi? Možda. Ali ne bi bilo prvi put da se to preokrene i da veliki favorit ostane praznih ruku pred skromnim i poniznim protivnikom za čiji uspjeh nitko ne bi dao niti groša. Svoje bi o tomu osobito mogli pripovijedati Brazilci. Sigurno se još svi sjećamo njihovog katastrofalnog poraza 1:7 protiv Nijemaca na prošlom svjetskom prvenstvu u Brazilu, na novom stadionu Maracana koji je trebao odstraniti kompleks potekao iz jednog davnijeg, mnogo bolnijeg poraza na starom stadionu istoga imena. Taj stari poraz proizveo je neobičan pojam: maracanazo. Prokletstvo Maracane. O čemu se to radilo i kakve veze ima s Davidom i Golijatom?

Bilo je to 1950. godine, kada je Brazil prvi put organizirao svjetsko nogometno prvenstvo. Drugi svjetski rat tek je bio uminuo, pa su zbog njegovih posljedica izostale nogometne velesile poput Italije i Njemačke. Iz raznih drugih razloga odustalo je dosta drugih zemalja, pa je na prvenstvu sudjelovalo samo 13 reprezentacija, jednako kao i 1930. u Urugvaju, prvom svjetskom prvenstvu kojeg su Brazilci iz razloga pravog južnoameričkog rivaliteta htjeli po svemu nadmašiti. Za tu prigodu sagradili su u Rio De Janeiru najveći stadion na svijetu, slavnu Maracanu, koja je mogla primiti 180 tisuća gledatelja. Priželjkivali su finale protiv legendama i mitovima opredene Engleske koja se u Brazilu prvi put pojavila na svjetskom prvenstvu, i očekivala da će se prošetati do zlatne medalje i održati lekciju ostatku svijeta o tome kako se igra nogomet. 

Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje, rekli bi stari ljudi. Prvenstvo je od početka krenulo neočekivanim pravcem. Zbog malog broja sudionika nakon skupina se nisu igrale utakmice na ispadanje, nego se nastavilo igrati u finalnoj skupini kako prvenstvo ne bi trajalo prekratko. Veliki favoriti Englezi ispali su već u skupini nakon poraza protiv SAD i Španjolske i otputovali kući. Brazilcima se širom otvorio put k zlatnom peharu Julesa Rimeta. Njihov atraktivni i tehnički bravurozan stil igre zvan ginga pretvarao bi suparnike u konfuzne družine nogometnih diletanata, a napadačka formacija Friaca-Zizinho-Ademir-Jair-Chico mljela je sve pred sobom poput vihora. U finalnoj skupini pregazili su najprije Švedsku rezultatom 7:1, a nakon toga Španjolsku 6:1. U posljednjoj utakmici stao im je na put Urugvaj, koji je već prije odigrao protiv Španjolske 2:2, pa je Brazilcima bio i neodlučan rezultat dovoljan za titulu. Međutim, takvo što za narod koji nogomet doživljava poput religije nikako nije dolazilo u obzir. I još protiv južnoameričkog rivala i susjeda, maleckog Urugvaja s tada manje od tri milijuna stanovnika, kojeg je Brazil u južnoameričkom prvenstvu nedavno potukao sa 6:0! Ne, Urugvaj je već bio svjetski prvak, a sada će Brazilci pokazati tko je pravi šampion, najbolji od najboljih, ponizit će i svesti urugvajskog Davida u njegove prave okvire. Zgazit će ga kao nejestivu gljivu!

Te je noći malo tko u Rio De Janeiru spavao. Ulice i gostionice bile su prepune ljudi kao za karnevala, a nogomet i sutrašnja sigurna pobjeda jedinom temom razgovora. Kada se razdanilo, carioce (građani Rija) lijepo su se odjenuli, doručkovali, popili kavu i otišli na misu pomoliti se za pobjedu svojih ljubimaca. Nakon toga su produžili na stadion. Ozračje u gradu bilo je onako brazilski predivno, prepuno boja, plesa, veselja i dobre volje. Uostalom, ljudi nisu išli na Maracanu gledati nogometnu utakmicu, već pobjedu Brazila. A na Maracanu ih je došlo službeno 199 tisuća, a neslužbeno dosta preko dvjesto tisuća. Najveći broj gledatelja na nekoj nogometnoj utakmici u povijesti, rekord kojeg nitko do danas nigdje nije oborio.

Kada je engleski sudac George Reader odsvirao početak, krenula je brazilska olujna nogometna samba. Bacili su se kao jedan u napad. Igrali su fantastičan nogomet, neviđen, neprestano pritiskali protivnike koji su tijekom prvog poluvremena jedva jednom prešli preko sredine terena. Urugvajski kapetan Varela dvaput je izbijao loptu s gol crte, vratar Maspoli bio je više u zraku nego na nogama, a brazilski napadi valjali su se na urugvajski gol poput valova Atlantskog oceana. Međutim, žilavi Urugvajci (takvi su i danas) nisu se slomili, i Brazilci su koncem prvog poluvremena počeli posustajati. Na odmor se otišlo s rezultatom 0:0.

Drugo poluvrijeme donijelo je odmah nov grčevit juriš Brazilaca, koji je ovoga puta uspio. Već u 47. minuti napadač Friaca uspio je savladati Maspolija, i Maracana je eksplodirala u neviđenom deliriju. Sad se urugvajskom Davidu crno piše! Ali tako nije mislio njegov kapetan Varela koji je odmah prosvjedovao kod suca, tražeći poništenje gola zbog Friacina ofsajda. Uspio je načas prekinuti utakmicu. Nakon što je sudac odbio sve njegove prosvjede, Varela je uzeo loptu, postavio je na središte igrališta, i doviknuo svojim suigračima: „Sad je vrijeme da pobijedimo!“

Taj trenutak prelomio je tijek događaja. Urugvajci su krenuli svim snagama naprijed po izjednačenje, a Brazilci, koji to nisu očekivali, nisu uspjeli zadržati taj nalet. Friacin pogodak izazvao je kod njih nekakvo fatalno podsvjesno opuštanje, vjerojatno su pomislili da je daljnji tijek utakmice tek stvar tehnike i rutine, i opustili su se u trenutku kad im se to nikako nije smjelo dogoditi. Morali su se početi braniti i izgubili su inicijativu. Pokazalo se da je brazilska obrana znatno nesigurnija od napada, uskoro su se u njoj pojavile i ozbiljne pukotine, da bi u 66. minuti Urugvajac Juan Albert Schiaffino izjednačio na 1:1. Načas je Maracana umuknula, ali je odmah nastavila glasno bodriti momke u bijelom (Brazilci su do tada tradicionalno kao domaćini igrali u bijelim dresovima). I neriješen rezultat bi još uvijek Brazilcima jamčio prvo mjesto, pa nije bio kraj svijeta. Ali…drama se nastavila, da bi u 79. minuti po desnom krilu pobjegao urugvajski napadač Ghiggia i prizemnim udarcem matirao brazilskog vratara Barbosu. 2:1 za Urugvaj. 

Tada je Maracana utihnula, doslovce zamrla, skamenila se, potonula u Marijansku brazdu, zaledila na apsolutnoj nuli…i nije se probudila do kraja utakmice. 

Brazilski trener Flavio Costa, osjetivši taj psihološki slom i nemogućnost da se išta promijeni, nestao je u svlačionici. Njegovi momci pokušavali su još očajnički nešto učiniti, ali bilo je prekasno, Urugvaj je igrao na visokim okretajima i nije im više ništa dopustio. 

Kad je sudac odsvirao kraj utakmice, na Maracani se nije čula niti muha. Dvjesto tisuća gledatelja šutjelo je kao na sprovodu i polako napuštalo stadion tiho plačući, dok su očajni brazilski nogometaši nestajali jedan za drugim u utrobama velebnog zdanja, te svojevrsne nogometne Maginotove linije od koje se toliko mnogo očekivalo, a tako malo dobilo. Na tribinama je ostalo samo dvoje gledatelja. Mrtvih. Srce im nije podnijelo taj šok. Poslije utakmice širile su se glasine o samoubojstvima diljem Brazila. Što sve može nogomet!

Dolje na terenu Urugvajci su ostali sami s peharom, slaveći pobjedu koja je bila više od sportskog trijumfa. Bila je to pobjeda srčanosti i psihičke stabilnosti nad protivnikom nesumnjivo većeg znanja i kvalitete, protivnikom koji je također htio pobijediti, ali koji je unutar sebe bio načet pretjeranim samopouzdanjem i kompleksom vlastite veličine. Brazilci toga dana nisu imali dovoljno veliko srce i zato su se izgubili u okolnostima koje nisu predvidjeli, dopustivši protivniku da im nametne svoj stil igre i nemavši nikakav pričuvni plan igre u situaciji kada stvari pođu po zlu. 

Do danas se Brazilci s velikom nelagodom prisjećaju „katastrofe“ ili maracanaze, kako su nazvali taj traumatični poraz, a stadion Maracana nikad se nije uspio osloboditi sjene toga događaja. Nije pomoglo ni to što su ga prije prvenstva 2014. srušili i na njegovom mjestu sagradili drukčiji stadion istog imena. Samo su im tada umjesto Urugvajaca sličnu stvar priredili Nijemci. Ali, to je već neka druga priča. 

Tek kao detalj – nakon „katastrofe“ su Brazilci prestali igrati u bijelim dresovima i počeli rabiti današnje žuto-plave. Jednako kao što su Englezi nakon poraza od SAD prestali koristiti plave majice koje su im u toj utakmici „donijele nesreću“, i malo po malo preuzeli današnje crvene.

Maracanazo-brazilski slom protiv Urugvaja 1950.