Tina i Franz

Tina je djevojčica kakvih se može pronaći u svakoj školi. Onako, kako bismo rekli-zvrkasta. Uzrok tomu je možda zdravstveni. Ima onaj slavni ADHD sindrom, pojavu zbog koje su neka djeca dekoncentrirana, preživa, „zločesta“. Za taj sindrom nisam nikad čuo kad sam išao u školu. Dijagnosticiralo ga je novije vrijeme. Svaka škola ima oko 5-6% „adedejaca“. Obično to prođe do ili tijekom puberteta, ali takva djeca su sklonija prihvaćanju acosijalnog ponašanja, pa s njima nije uvijek lako. To ne znači da su bedasta ili nesposobna za život. Tina je bila drukčija na prvi pogled sudeći prema mimici lica i pogledu. Glas o njoj dopro je do predmetne nastave još dok je bila u razrednoj. Kad je njen odjel došao k meni na glazbeni u četvrtom razredu, zanimalo me je li ta okruglica kratko ošišane plave kose, s debelim naočalama, takva napast kako pričaju.

Nasreću, Tina je muzikalna i odmah smo se nekako našli. Bio sam na početku školske godine na misi u crkvi u čijem dječjem zboru je nastupala. I imao što vidjeti. Pjeva Tina iz petnih žila, obrazi joj se napuhnuli, žile iskočile, oči iskolačile, ali ne falšira nimalo. Ponekad se dogodi „memorijska greška“ pa zaboravi koju riječ, ali ništa strašno.

Tina je trebala nastavu pohađati prema prilagođenom programu, ali činilo mi se da joj to u glazbenom neće trebati. Osim u jednoj stvari. Iskušavali smo s učenicima ritamski diktat. Ništa posebno teško, same četvrtinke i polovinke, zamišljeno da to klinci bez problema riješe, poberu petice, i oslobode se stresa pred novim profesorom. No, kako da Tina piše, kad nema fine motorike? Rekoh joj na napravi koliko može, pa ćemo vidjeti. Diktat završi, Tina donese kajdanku, i opet imadoh što vidjeti. Notno crtovlje prepuno nekakvih crnih i bijelih krumpira. Međutim, nisu to bezvezne črčkarije, kako već klinci znaju napraviti: Tinini crni krumpiri su točno tamo gdje trebaju biti četvrtinke, a bijeli točno na predviđenom mjestu za polovinke. Između toga nešto što bi trebale biti taktne crte…i sve točno! Dobila Tina peticu. Ne treba njoj nikakav prilagođen program iz glazbenog.

Pokušavao me njen odjel „natentati“ da im budem razrednik u petom razredu, ali dečki kao da su vragu iz torbe ispali, pa sam radije uzeo paralelni odjel koji mi se činio pitomiji. Zapala Tina kolegici. I iznenadila ju odmah u startu, jer je sa svakim bila na „ti“. Odmah nakon prvog tjedna nastave banula je k pedagoginji Zrinki, i s vrata će ovako:

„Hoćeš li prvo jednu dobru, a onda lošu vijest?“

„Može“-odvrati Zrinka, koja se s Tinom dobro poznavala iz prethodnih razreda. Često je Tina bila kod nje na čašici razgovora i brifingu.

„Dobra vijest:“ – i sad Tina nabroji sve profesore koji su na nju ostavili dobar dojam. Loša vijest su, naravno, oni drugi. Kasnije mi je Zrinka ispripovijedila da je Tina otprve nepogrešivo prepoznala sve pozitivce i negativce u razrednom vijeću. Bio sam počašćen time što me je smjestila u pozitivce.

Inače su cure u tom razredu bile predivne, empatične i suosjećajne. Dečki bi pak samo igrali nogomet. Brzo se među njima pojavio rivalitet. Igrala se liga učenica u graničaru. Curama to nije išlo, u šestom razredu su naletjele na neke športski raspoložene petašice, i ekspresno izgubile. Dečki su na toj utakmici ustrajno navijali za njihove protivnice, što je bila fatalna pogreška. Kad su nakon poraza cura započeli likovati i podsmjehivati se ženskoj nesposobnosti, te fine i pitome klinke su podivljale. Zacrvenile su se u obrazima, para im je prošištala na uši, i krenule su na dečke s najozbiljnijom namjerom da ih prebiju usred dvorane! Ovi su kukavički pobjegli, a glavni među njima je izletio na školsko dvorište i popeo se na stablo da ga cure ne dohvate. Nakon toga zabranile su im da uopće dolaze njihove utakmice, i trebalo je dosta vremena da se pomire. Tina, doduše, nije igrala, ali je dala izniman doprinos nastojanjima svojih amazonki da te plašljivce postave na njihovo mjesto. Nije bila bezazlena, znala je opako zaštemati smetalo koje bi joj stalo na put. Osobito bi cure izvlačile deblji kraj. Tina je znala da ipak nije ravnopravna drugima u razredu, da joj nešto nedostaje u usporedbi s njima, i nastojala je pokazati se u svim mogućim situacijama kao fakinka.

Priliku za to dao joj je Franz.

Franz (također zvan i Freddy) je model kostura kojeg svaka škola ima u kabinetima biologije. Sigurno se svi sjećate svojih školskih Franzeva. I mi smo ga imali kad sam išao u školu. Nije bilo klinca koji ga nije htio dodirnuti. Osobito u višim razredima, kad su hahari proširili priču da se radi o ženskom kosturu.

Tina je Franza vidjela u petom razredu, i više se nije mogla suzdržati da ga ne uključi u svoje planove. Profesorica prirode već je bila u godinama pred mirovinu, pa joj se događalo da ne vidi što sve klinci izvode u razredu. Jednom prigodom je nešto radila pred pločom. Nije primijetila kako se Tina ušuljala u kabinet i izvezla Franza (koji je bio na postolju s kotačićima) u razred u šetnju. Vozikala ga je tamo i onamo, klinci su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh, a profesorica ništa nije vidjela niti slutila. Kad su klinci napokon eksplodirali, bilo je gotovo. Tina je dobila jezikovu juhu, a mi u zbornici propovijed o nemogućoj Tini s kojom „konačno nešto treba poduzeti“.

Neko vrijeme je bio mir, ali onda je Tina uspjela ukrasti profesoričine ključeve kabineta, i Franz je opet išao „u šetnju“. Posljedice su bile kao i prvi put.

Sve je to bilo samo zatišje pred najveću spaćku. Profesorica, koja nikako nije shvaćala da ne smije pustiti klince da u razredu rade što im padne na pamet, morala iz nekog razloga nakratko napustiti učionicu. Ključevi kabineta ostadoše joj na stolu kao da se sami nude Tini i govore joj: „Evo nas, učini nešto!“ Tina je otključala kabinet, i…

…kad je profesorica ušla u učionicu, imala je pred sobom nezaboravan prizor. Franz sjedi na katedri prekriženih nogu, s cigaretom u ustima, kapu na glavi i jaknu prebačenu preko ramena.

Tina je opet dobila jezikovu juhu i pregršti prijetnji, mama je morala doći na razgovor, ali klinci a i mi u zbornici smijali smo se još danima nakon toga.

Post festum: Tina je nakon šestog razreda premještena u poseban odjel druge škole, jer je imala sve većih problema s učenjem i ponašanjem, u čemu joj više nismo uspijevali pomoći. Sreo sam ju na krizmi u osmom razredu i djelovala je sasvim dobro, čini se da je ADHD prošao.

(Tekst je plod mojih uspomena na vrijeme provedeno u jednoj prijašnjoj školi u kojoj sam radio, i nema nikakve veze s mojom sadašnjom OŠ Matka Laginje. Opisani događaji su istiniti, ali su imena naravno promijenjena).