On se zove Robert, jedan je od naših najčešće spominjanih
osmaša i trenutno prvi „kauboj“ naše škole. Prolazi naravno s dvojkama (i to na
jedvite jade), umiješan je u gotovo svaku gužvu koja se gdje dogodi. Živi s
mamom i nema baš učinkovite roditeljske kontrole. Donedavno je bio kolovođa
ekipe koja se okupljala na pušenju iza školskoga skloništa misleći da to nitko
ne zna.
Ona se zove Ines, također je osmašica (ali iz drugoga
razreda). Odlična je učenica, primjerno se ponaša (ali nije razmažena niti
preozbiljna), i pohađa baletnu školu koja joj donosi još 16 sati tjednih obveza
povrh onih u školi, ne računajući praksu u HNK i javne nastupe. Da se takvo što
svlada treba biti organiziran i jak. Prema informacijama o njenom talentu pred
njom je lijepa budućnost.
Klasična priča o bitangi u koju se zaljubi princeza? Ipak je
to na razini osmaša malo drukčije. Robert zapravo uopće nije zao tip. Samo mu
je u školi jako dosadno. Ne vidi nikakvu korist od učenja, a nema ga niti tko
voditi u tome. Zato su ga puni hodnici. Na glasu je kao velik šarmer, sipa
viceve i štoseve razne vrste. Prvi put sam ga upoznao u četvrtom razredu kad se
potukao ispred škole s jednim Dinom iz svojeg odjela. Kako bi i drukčije… U
međuvremenu se potukao još nekoliko puta i stekao ugled tipa kojeg je najbolje
ne zafrkavati.
Naši osmaši se međusobno dobro poznaju i često susreću, pa se
tako ni Robertova mama nije osobito začudila kad je Ines nekoliko puta
navratila k njima. Zapelo joj je doduše za oko da se to događa sve češće, ali
nije tomu pridavala osobitu važnost.
Odjednom je pukla u školi vijest da su Robert i Ines „u
vezi“. Primijetio sam ih nekoliko puta na hodniku tijekom odmora da se
romantično drže za ruke i kojiput „kušnu“, nastojeći se odmaknuti od mase i
prikriti u kutu. To nije bilo sve. Robert se naočigled cijele škole sve više
upitomljavao i postajao krotkiji. U imeniku su se umjesto jedinica i opet
jedinica počele pojavljivati nekakve trojke i četvorke. Procurilo je da mu Ines
redovito pregledava domaće zadaće i ispite iz matematike dajući mu upute i
(vjerojatno) učeći s njim u slobodno vrijeme…
O vremena…kažu ako je ijedan od velikih skladatelja trebao
ikad oženiti, tad je to sigurno bio Beethoven, ali oženio se nije nikad. Ako je
ikad ijednom našem učeniku trebala takva promjena, tad je to sigurno bio
Robert.
„Veza“ se objelodanila tijekom priprema za božićnu priredbu
na kojoj je prvi put trebala nastupiti i Ines. Robert je redovito dolazio na
probe da joj bude blizu, ali jao, jao…na dan božićne priredbe bio je naručen na
neki liječnički pregled koji je, po svemu sudeći, trebao potrajati. Moglo bi se
dogoditi da svoju dragu ne vidi na premijeri. To je možda bio problem za
Roberta, ali ne i za Ines, koja takve sitnice otklanja po kratkom postupku ovako:
„Kako to misliš da možda nećeš stići na priredbu? Moraš taj pregled riješiti do
14 sati!“ I odmah nakon toga slijedi znak da joj nimalo nije do zafrkancije:
„Neće biti dobro ako ne dođeš!“
Kud Ines okom, tud naš „kauboj“ skokom…ma ni pomislit da bi
smio slučajno razočarati svoju Clementine! Stigao je itekako na vrijeme da bude
nazočan još tonskoj probi. A imao je specijalni zadatak da iz kuta pozornice
motri svoje „kauboje“ i „hahare“ u gledalištu kako im ne bi palo na pamet
praviti gluposti.
Priredba krenula, i dođe red na Ines da otpleše svoju točku.
Odlepršala je na pozornicu u punom sjaju svojeg izgleda i u baletnoj opremi.
Čim se takva pojavila, prolomio se urlik oduševljenja iz redova osmaša, a
Robertu je sigurno bilo drago pri srcu da cijela škola vidi kako on ne hoda s
bilo kakvom curom. Ines je svoju točku izvela dostojno velikih profesionalaca,
a Robert je svojom nazočnošću kontrolirao publiku bolje od Marka Perkovića
Thompsona. Ni muha se nije čula tijekom Inesinog nastupa, a čim je odlazeći
zamakla za pozornicu, opet se prolomio gromoglasan pljesak i uzvici.
Svjedoci kažu da je iza pozornice „pao“ beskrajno velik i dug
zagrljaj njih dvoje. Vjerojatno u tom času nisu znali niti koje je godišnje
doba, a kamoli da je predzadnji tjedan u prosincu.
Toliko nam je ta njihova veza simpatična da se samo o njima
pričalo u zadnje vrijeme.
„Eto“-razgovarasmo u zbornici-„ sve ove godine našeg
truda i svog pedagoškog umijeća nisu s Robertom dale nikakvih rezultata, a onda
se pojavi jedna Ines i dovede ga u roku od mjesec dana u red bolje nego što
bismo to mi ikad mogli.“
Palo mi je na pamet predložiti Robertovoj razrednici da Ines
poziva na informacije umjesto Robertove mame, ali možda bi im to ipak bilo
previše. Eto, ne kaže se uzalud da su muškarci glave kuće, ali žene su često vratovi
na kojima se te glave okreću.
(Tekst potječe iz mojih uspomena na škole u kojima sam prije radio i nema veze sa školom u kojoj sam sada. Imena su izmišljena, ali događaji stvarni.)
