Hrvatski David ponovno pred sobom ima novog Golijata. Ovoga puta onog francuskog, koji već na prvi pogled izgleda daleko opasnije i strašnije od engleskog. Francuzi imaju tjelesno vrlo jak i ujednačen sastav koji gotovo da nema slabog mjesta, a disciplinirana zbijena formacija njihove momčadi nalikuje Francuskim Alpama. Nepobjedivi? Možda. Ali ne bi bilo prvi put da se to preokrene i da veliki favorit ostane praznih ruku pred skromnim i poniznim protivnikom za čiji uspjeh nitko ne bi dao niti groša. Svoje bi o tomu osobito mogli pripovijedati Brazilci. Sigurno se još svi sjećamo njihovog katastrofalnog poraza 1:7 protiv Nijemaca na prošlom svjetskom prvenstvu u Brazilu, na novom stadionu Maracana koji je trebao odstraniti kompleks potekao iz jednog davnijeg, mnogo bolnijeg poraza na starom stadionu istoga imena. Taj stari poraz proizveo je neobičan pojam: maracanazo. Prokletstvo Maracane. O čemu se to radilo i kakve veze ima s Davidom i Golijatom?
Bilo je to 1950. godine, kada je Brazil prvi put organizirao svjetsko nogometno prvenstvo. Drugi svjetski rat tek je bio uminuo, pa su zbog njegovih posljedica izostale nogometne velesile poput Italije i Njemačke. Iz raznih drugih razloga odustalo je dosta drugih zemalja, pa je na prvenstvu sudjelovalo samo 13 reprezentacija, jednako kao i 1930. u Urugvaju, prvom svjetskom prvenstvu kojeg su Brazilci iz razloga pravog južnoameričkog rivaliteta htjeli po svemu nadmašiti. Za tu prigodu sagradili su u Rio De Janeiru najveći stadion na svijetu, slavnu Maracanu, koja je mogla primiti 180 tisuća gledatelja. Priželjkivali su finale protiv legendama i mitovima opredene Engleske koja se u Brazilu prvi put pojavila na svjetskom prvenstvu, i očekivala da će se prošetati do zlatne medalje i održati lekciju ostatku svijeta o tome kako se igra nogomet.
Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje, rekli bi stari ljudi. Prvenstvo je od početka krenulo neočekivanim pravcem. Zbog malog broja sudionika nakon skupina se nisu igrale utakmice na ispadanje, nego se nastavilo igrati u finalnoj skupini kako prvenstvo ne bi trajalo prekratko. Veliki favoriti Englezi ispali su već u skupini nakon poraza protiv SAD i Španjolske i otputovali kući. Brazilcima se širom otvorio put k zlatnom peharu Julesa Rimeta. Njihov atraktivni i tehnički bravurozan stil igre zvan ginga pretvarao bi suparnike u konfuzne družine nogometnih diletanata, a napadačka formacija Friaca-Zizinho-Ademir-Jair-Chico mljela je sve pred sobom poput vihora. U finalnoj skupini pregazili su najprije Švedsku rezultatom 7:1, a nakon toga Španjolsku 6:1. U posljednjoj utakmici stao im je na put Urugvaj, koji je već prije odigrao protiv Španjolske 2:2, pa je Brazilcima bio i neodlučan rezultat dovoljan za titulu. Međutim, takvo što za narod koji nogomet doživljava poput religije nikako nije dolazilo u obzir. I još protiv južnoameričkog rivala i susjeda, maleckog Urugvaja s tada manje od tri milijuna stanovnika, kojeg je Brazil u južnoameričkom prvenstvu nedavno potukao sa 6:0! Ne, Urugvaj je već bio svjetski prvak, a sada će Brazilci pokazati tko je pravi šampion, najbolji od najboljih, ponizit će i svesti urugvajskog Davida u njegove prave okvire. Zgazit će ga kao nejestivu gljivu!
Te je noći malo tko u Rio De Janeiru spavao. Ulice i gostionice bile su prepune ljudi kao za karnevala, a nogomet i sutrašnja sigurna pobjeda jedinom temom razgovora. Kada se razdanilo, carioce (građani Rija) lijepo su se odjenuli, doručkovali, popili kavu i otišli na misu pomoliti se za pobjedu svojih ljubimaca. Nakon toga su produžili na stadion. Ozračje u gradu bilo je onako brazilski predivno, prepuno boja, plesa, veselja i dobre volje. Uostalom, ljudi nisu išli na Maracanu gledati nogometnu utakmicu, već pobjedu Brazila. A na Maracanu ih je došlo službeno 199 tisuća, a neslužbeno dosta preko dvjesto tisuća. Najveći broj gledatelja na nekoj nogometnoj utakmici u povijesti, rekord kojeg nitko do danas nigdje nije oborio.
Kada je engleski sudac George Reader odsvirao početak, krenula je brazilska olujna nogometna samba. Bacili su se kao jedan u napad. Igrali su fantastičan nogomet, neviđen, neprestano pritiskali protivnike koji su tijekom prvog poluvremena jedva jednom prešli preko sredine terena. Urugvajski kapetan Varela dvaput je izbijao loptu s gol crte, vratar Maspoli bio je više u zraku nego na nogama, a brazilski napadi valjali su se na urugvajski gol poput valova Atlantskog oceana. Međutim, žilavi Urugvajci (takvi su i danas) nisu se slomili, i Brazilci su koncem prvog poluvremena počeli posustajati. Na odmor se otišlo s rezultatom 0:0.
Drugo poluvrijeme donijelo je odmah nov grčevit juriš Brazilaca, koji je ovoga puta uspio. Već u 47. minuti napadač Friaca uspio je savladati Maspolija, i Maracana je eksplodirala u neviđenom deliriju. Sad se urugvajskom Davidu crno piše! Ali tako nije mislio njegov kapetan Varela koji je odmah prosvjedovao kod suca, tražeći poništenje gola zbog Friacina ofsajda. Uspio je načas prekinuti utakmicu. Nakon što je sudac odbio sve njegove prosvjede, Varela je uzeo loptu, postavio je na središte igrališta, i doviknuo svojim suigračima: „Sad je vrijeme da pobijedimo!“
Taj trenutak prelomio je tijek događaja. Urugvajci su krenuli svim snagama naprijed po izjednačenje, a Brazilci, koji to nisu očekivali, nisu uspjeli zadržati taj nalet. Friacin pogodak izazvao je kod njih nekakvo fatalno podsvjesno opuštanje, vjerojatno su pomislili da je daljnji tijek utakmice tek stvar tehnike i rutine, i opustili su se u trenutku kad im se to nikako nije smjelo dogoditi. Morali su se početi braniti i izgubili su inicijativu. Pokazalo se da je brazilska obrana znatno nesigurnija od napada, uskoro su se u njoj pojavile i ozbiljne pukotine, da bi u 66. minuti Urugvajac Juan Albert Schiaffino izjednačio na 1:1. Načas je Maracana umuknula, ali je odmah nastavila glasno bodriti momke u bijelom (Brazilci su do tada tradicionalno kao domaćini igrali u bijelim dresovima). I neriješen rezultat bi još uvijek Brazilcima jamčio prvo mjesto, pa nije bio kraj svijeta. Ali…drama se nastavila, da bi u 79. minuti po desnom krilu pobjegao urugvajski napadač Ghiggia i prizemnim udarcem matirao brazilskog vratara Barbosu. 2:1 za Urugvaj.
Tada je Maracana utihnula, doslovce zamrla, skamenila se, potonula u Marijansku brazdu, zaledila na apsolutnoj nuli…i nije se probudila do kraja utakmice.
Brazilski trener Flavio Costa, osjetivši taj psihološki slom i nemogućnost da se išta promijeni, nestao je u svlačionici. Njegovi momci pokušavali su još očajnički nešto učiniti, ali bilo je prekasno, Urugvaj je igrao na visokim okretajima i nije im više ništa dopustio.
Kad je sudac odsvirao kraj utakmice, na Maracani se nije čula niti muha. Dvjesto tisuća gledatelja šutjelo je kao na sprovodu i polako napuštalo stadion tiho plačući, dok su očajni brazilski nogometaši nestajali jedan za drugim u utrobama velebnog zdanja, te svojevrsne nogometne Maginotove linije od koje se toliko mnogo očekivalo, a tako malo dobilo. Na tribinama je ostalo samo dvoje gledatelja. Mrtvih. Srce im nije podnijelo taj šok. Poslije utakmice širile su se glasine o samoubojstvima diljem Brazila. Što sve može nogomet!
Dolje na terenu Urugvajci su ostali sami s peharom, slaveći pobjedu koja je bila više od sportskog trijumfa. Bila je to pobjeda srčanosti i psihičke stabilnosti nad protivnikom nesumnjivo većeg znanja i kvalitete, protivnikom koji je također htio pobijediti, ali koji je unutar sebe bio načet pretjeranim samopouzdanjem i kompleksom vlastite veličine. Brazilci toga dana nisu imali dovoljno veliko srce i zato su se izgubili u okolnostima koje nisu predvidjeli, dopustivši protivniku da im nametne svoj stil igre i nemavši nikakav pričuvni plan igre u situaciji kada stvari pođu po zlu.
Do danas se Brazilci s velikom nelagodom prisjećaju „katastrofe“ ili maracanaze, kako su nazvali taj traumatični poraz, a stadion Maracana nikad se nije uspio osloboditi sjene toga događaja. Nije pomoglo ni to što su ga prije prvenstva 2014. srušili i na njegovom mjestu sagradili drukčiji stadion istog imena. Samo su im tada umjesto Urugvajaca sličnu stvar priredili Nijemci. Ali, to je već neka druga priča.
Tek kao detalj – nakon „katastrofe“ su Brazilci prestali igrati u bijelim dresovima i počeli rabiti današnje žuto-plave. Jednako kao što su Englezi nakon poraza od SAD prestali koristiti plave majice koje su im u toj utakmici „donijele nesreću“, i malo po malo preuzeli današnje crvene.
Nema komentara:
Objavi komentar